Umjetnost spaja nebo i zemlju

Fra Petar Perica Vidić (1938), akademski slikar, dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, gvardijan Franjevačkoga samostana sv. Ante u Sarajevu, predsjednik sarajevskog ogranka Matice hrvatske i član Glavnog odbora MH, izlagao je na više od osamdeset samostalnih izložbi. O njegovu kolorističkom likovnom izrazu, „svojevrsnoj himni i afirmaciji postojanja, apologiji sklada čovjeka i prirode“, kako je zapisao Stanko Špoljarić, afirmativno su pisali brojni likovni kritičari. Nova Vidićeva izložba u Muzeju grada Iloka, otvorena 29. studenoga u organizaciji iločkog i vinkovačkog ogranka Matice hrvatske te Hrvatske matice iseljenika – Podružnica Vukovar povod je razgovoru.

Snimio Antun Smajić

Žive boje na vašim slikama s upravo otvorene izložbe u Iloku znak su snažne umjetničke i duhovne energije. Što je njezin izvor? Što vas potiče na stvaranje?

Prilikom pokreta kista često imam osjećaj da ja nisam gospodar svoje ruke. Kao da neka unutarnja energija dominira i upravlja mojom rukom i ruka poprima veliku silinu pokreta i traži jarke boje. A što me potiče na stvaranje? Poticaj velikog Gauguina i smisao onih njegovih riječi: „Jedini način da se uspnete do Boga jest da radite kao i naš uzvišeni Gospod – da stvarate.“

Krajolik je stalni motiv na vašim platnima. Što vas u krajoliku najviše nadahnjuje?

Da, prirodu najviše slikam. A slikam zato što sam uvjeren da je u prirodi ljepota, neiscrpna i univerzalna. Priroda je za mene izvor plemenitosti, sklada, blagodati svake vrste. Priroda je za mene, sama po sebi, umjetničko djelo. Umjetnost od nje uzima ono što je po značenju više od zemaljskog. Tako se s njom preko umjetnosti udaljavamo od tmurne svakidašnjice, od njezine grubosti i ispraznosti. Približava nas predjelima mira, tišine, čistoće, trajnim vrijednostima života. Umjetnost je za mene most između neba i zemlje.

Je li vaša intenzivna paleta izraz životnog optimizma?

Uvijek sam u životu bio optimist. Normalno da je nekada taj optimizam bio uzdrman, jer bilo je i poteškoća u životu. Posebno za vrijeme posljednjega rata. Ali uvijek sam uvečer bio sretan što sam ostao živ kao i svi moji. To bi se ponavljalo i izjutra nakon neprospavane noći. Tada bi moj životni optimizam ponovno buknuo i nalazio bi konkretizaciju i postvarenje na mojim platnima u vedrim, sjajnim i žarkim bojama.

Sve vrijeme rata nisam naslikao nijedan trenutak, nijednu scenu prožetu mrakom ili ratnom tragedijom. Pa ni onda kada sam slikao u podrumu ili noću pri upaljenoj svijeći. Čak ni onoga dana kada je nastalo veliko granatiranje, kad sam se povukao malo iz atelijera i kad sam se nakon pola sata vratio, i zapazio rupu na platnu na štafelaju, naime, geler je probio platno. I tada sam nastavio dalje slikati, i opet vedrim i žarkim bojama, kao da se ništa nije dogodilo. Iz mene sama nastajao je otpor prema ljudskom zlu i sljepoći za ljepotu života.

Kako gledate na suvremenu umjetnost? Je li u vremenu relativizma još moguće obraniti prave umjetničke vrijednosti?

Pratim godinama suvremenu umjetnost. Svaka umjetnost pa i suvremena umjetnost prožeta je nastojanjem da osoba koja promatra određeno umjetničko djelo bude potaknuta da usvaja viši stupanj likovne kulture. I suvremena je umjetnost obrazovanje unutarnjega pogleda. Mislim da je i danas čovjek kadar obraniti umjetničke vrijednosti.

U vašem životopisu u katalogu izložbe piše da ste najsretnije dane djetinjstva proživjeli po povratku u Sarajevo nakon Drugoga svjetskog rata, kad ste u igri s vršnjacima uživali u prirodi i jesenjem raskošnom koloritu boja i plodova. Treba li u tome tražiti podrijetlo vaše slikarske ljubavi prema prirodi?

Od rane mladosti prirodu doživljavam kao nešto u čemu je moj drugi život, onaj koji jedino mogu iskazati – crtež, boja, kist. Posebno sam u djetinjstvu volio slikati jesen jer je u meni stvarala posebno raspoloženje, govorila o nečemu izvornom, neponovljivom. Od tada do danas prirodu doživljavam kao nešto u čemu je moj drugi život.

Kad slikate krajolik, polazite li od stvarnoga motiva ili ipak slikate imaginarni, duhovni krajolik, krajolik koji možda od djetinjstva nosite u sebi?

Moji krajolici nisu ništa drugo nego tvorevina nastala impresijama o prirodi, pogođenošću prirodom, i to tako da priroda biva izvučena iz njezinih dubina kao slika njezina unutarnjeg života. Promatrajući prirodu ne zanimam se izvanjskim rubom njezina savršenstva kojim nas priroda očarava. Stvaram svoju sliku prirode, onu koju ne poznajemo, a koja je njezina nova stvarnost. Dakle, priroda progovara jezikom nove stvarnosti, a i kolorit je također nešto novo u odnosu na ono što ljudsko oko u njoj obično registrira.

Vaša bogati spektar boja nezamisliv je bez svjetla. Što vam znači svjetlo u likovnom, a što u metafizičkom smislu?

Azra Begić u jednom katalogu između ostaloga napisala je da sam slikar „jasne vedrine“ i sunčane svjetlosti, što je „slika božanskog sjaja“ i da slikam kao što ptica pjeva: slobodno i radosno. Svjetlošću pokušavam stvoriti imaginarne predjele „novog života“, u kojima pronalazim utjehu i optimizam.

Školovali ste se u atelijeru Gabrijela Jurkića. Kakva ste iskustva ponijeli sa sobom iz atelijera velikoga slikara?

Još kao dijete upoznao sam Gabrijela, koji je tada živio u Sarajevu. Imao sam tu sreću da sam nakon treće godine studija filozofije i teologije preko ljeta u Livnu-Gorici, gdje je tada živio Jurkić, primao poduku. Slušao sam ga i divio mu se. Kakav veliki slikar, kakav karakter! Njegove me slike opijaju, njegova osoba opčinjava. Plemenit, tih, skroman, a tako velik umjetnik!

Koji su vam još slikari bili uzorom?

Bilo je nekoliko slikara. Teško mi je nekoga izdvojiti. Možda Vincent van Gogh.

Od djetinjstva živite u Sarajevu. Kako se danas ondje živi?

Rođen sam u Sarajevu. Osnovnu školu pohađao sam u Sarajevu. Filozofiju i teologiju završio sam u Sarajevu. Zaljubljen sam u Sarajevo. No sadašnje Sarajevo nije ono predratno Sarajevo. Da me ljubav prema Sarajevu nije prožela još u djetinjstvu, danas sigurno ne bih živio ovdje.

Zašto?

Postoji više razloga. Mnogi Hrvati, kao i ostali s kojima sam se družio pa i u najtežim danima i godinama rata, ili su napustili Sarajevo ili pomrli. S njima sam jedino u kontaktu u mislima i molitvama. Zatim: svijet se otuđio. Živimo u vremenu otupjelosti za druge, nekoj vrsti hladnoće i slaba suosjećanja. Nema više idealizma. Zavladala je pohlepa, sebičnost, netrpeljivost. Nema komuniciranja, bratskih susreta, vedrine i osmijeha na licima. Ugasio se optimizam. 

Kako je Hrvatima u Sarajevu?

Hrvati u Sarajevu žive kao i većina ostalih. Mladi u nedostatku posla odlaze, stariji umiru ili odlaze svojoj djeci vani. Po popisu uoči Drugoga svjetskog rata u Sarajevu je bilo Hrvata oko trećina stanovnika. Godine 1991. svega desetina. A sada ih od predratnih 45 tisuća ima 12–13 tisuća.

Koja je važnost Katoličke crkve za Hrvate u BiH danas?

Velika je važnost Katoličke crkve za Hrvate u BiH danas. Mislim i veća nego što je bila prije rata. Pitanje je prije svega ponude smisla vjere u pluralnom i složenom društvu kakvo je naše. Sada Katolička crkva ima veće mogućnosti djelovanja, a time i veću odgovornost, putem školstva, karitativnih ustanova, izdavačke djelatnosti i ostalog.

Kakva je komunikacija između Hrvata BiH s Hrvatskom? Kako biste je ocijenili?

Mislim da je dosta dobra, što ne znači da ne bi mogla biti bolja. Mišljenja sam da slabo poznajemo jedni druge, svoje kulturne posebnosti i povijesne uvjetovanosti. Posebno je važno područje za našu komunikaciju kultura. I tu se s obje strane može učiniti više i bolje.

Predsjednik ste Matičina ogranka u Sarajevu. Što Ogranak znači za kulturu Hrvata u gradu?

Matica hrvatska u Sarajevu djeluje prema svojim mogućnostima. Imamo oko 250 članova. Izdajemo časopis Hrvatska misao, četiri broja godišnje, zatim ediciju Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga. Dosad smo izdali njih blizu 40. Matica je bila izdavač ili suizdavač i drugih knjiga. U listopadu svake godine organiziramo Dane Matice hrvatske. Njihov su sadržaj koncerti, izložbe, predstavljanje knjiga... Posebno želim naglasiti koncert sarajevskih gimnazija i izložbu likovnih radova sarajevskih osnovnih škola. U ovim nastupima sudjeluje oko 450 učenika.

Fra Petre, vrijeme je Došašća. Što ćete vjernicima poručiti u božićnoj propovijedi?

U vremenu Došašća, kao i za Božić, želim svima obilje Božjega blagoslova, ljubav i mir među ljudima.